Mario Botta ušao je u povijest moderne arhitekture kao sudionik pokreta arhitekata švicarskog kantona Ticino koji su 70-ih godina prošlog stoljeća tražili izlaz iz već pomalo potrošenog i komercijaliziranog modernizma. Afirmirali su kulturu periferije koristeći specifične kvalitete regije pritom interpretirajući utjecaje većih sredina. Kao učenik Carla Scarpe Botta je razvio velike kapacitete za arhitektonsko umijeće. Već u ranim radovima definirao je sintaksu svog arhitektonskog jezika koju je dosljedno i kontinuirano primjenjivao. Njegove ekspresivne građevine postaju znakovi u krajoliku ili ikone u gradskom tkivu. Botta gradi prostor svjetlom, a geometrija je uvijek polazište formiranja često vrlo kompliciranih kompozicija. Materijalnost je povezana s memorijom građenja, primarnim elementima, kamenom i opekom – stanje prirodnog on transformira u stanje kulturnog.

Oris: Sjećam se kada sam prvi put vidjela Vaš rad, bila je riječ o sjajnoj izložbi Carla Scarpe koju ste radili s Borisom Podreccom u Chiesi de la Carità u Veneciji 1984.

Mario Botta: Da, i s Francescom Dal Coom.

Oris: Bio je to čudesan hommage Vašem učitelju, jednom od trojice heroja koji su obilježili Vaše arhitektonske početke.

Mario Botta: Da. Dakle, želim nešto istaknuti. Bila je to prva Scarpina izložba nakon njegove smrti i za nas je to bio pravi hommage, u smislu da su tada još bili prisutni i svi koji su s njim radili: Giuseppe Mazzariol, Francesco Dal Co koji je imao želju stvarati, svi ti vrlo inteligentni pojedinci. Tu je i ta veza s Borisom Podreccom koji je predstavnik bečkog pristupa, kulture. A ja sam bio zidar, radnik, i to je bilo dobro jer je mi je omogućilo da čitam Scarpu kroz njegova djela. Donijeli smo velike nacrte i tako započeli čitati taj misterij Carla Scarpe. 

Scarpu nisu voljeli u Veneciji. Nije mu bilo lako. Cijenio ga je mali broj prijatelja intelektualaca, no, čak i na fakultetu, sjećam se da su ga kolege, arhitekti i profesori smatrali arhitektonskim aristokratom. Ali to nije bila istina. Bio je izvrstan u svom zanatu. Znao je kako iz najskromnijih materijala izvući maksimum. Kod Scarpe je postojala jedna sposobnost da svaki materijal – beton, asfalt, zemlju, bilo koji kamen – učini sjajnim. Dakle, tako smo se povezali. Kada smo pripremali izložbu, Beppe Mazzariol htio je nešto drukčije. Rekli smo mu da će Scarpini nacrti lebdjeti nad tlom, odvojili smo ih od poda. Kada je Mazzariol vidio prototipove visećih metalnih okvira, uplašio se. Sjećam se da je rekao: Spretan si, zašto koristiš težak metal? Dakle, bilo je nesuglasica i među nama. Smatram da je to jedna od najljepših izložbi koje sam radio. 

Oris: U Veneciji ste imali priliku upoznati i svoja druga dva uzora – Louisa Khana i Le Corbusiera. 

Mario Botta: Osuđen sam da kvalitetno radim s obzirom na tu trojicu učitelja…